Večernje rumenilo sve ranije zasipa brda između kojih vijuga reka, najavljujući svakim danom sve dužu noć. Jutarnje magle nečujno klize po vodi okružujući svojom hladnom koprenom obližnje vrbake. Prorijeđena jata bijele ribe još po koji put pođu niz vodu, prepunu opalog lišća. Duboko u tami vodom izlokane sedre leži mladica. Samuje. Ne dosađuju joj više radoznali, nemirni klenovi. Ne zaviruju u njeno carstvo, niti joj dolaze na dohvat zuba.
Nema ni brkatih “mrenova” da rijući po dnu podižu mulj. Ubijeđen sam da u takvom sablasnom miru mladica ponekad čuje kako joj zakruli u želucu. To je natjera da izađe na stara lovišta. Polako im se prikrada, ali potencijalnog plijena je sve manje. Samo ponegdje pokoji peš šmugne s jednog mjesta na drugo rizikujući tako da postane njezin plijen. Ali, čak i tada, to je sitan zalogaj za kraljicu bukova, pogotovo za primjerke teške od desetak i više kilograma, i stoga će mladica iskoristiti prvu povoljnu priliku, povoljnu vedru noć, ili visoku vodu, da se lagano prepusti vodenom toku i krene nizvodno, tražeći plijen u većim dubinama, u toplijoj vodi gdje je i veća koncentracija bijele ribe.
Zna takvo njezino putovanje biti dugo i nekoliko desetaka kilometara. Po pravilu na put se prve odlučuju najkrupnije mladice. One tad imaju prednost izbora pogodnijih mjesta. To su njihovi stalni, zimski, nazovimo ih - “rezervni” položaji. Manji primjerci uskraćeni su za takav izbor, ali za tim ni nemaju takvu potrebu. Njihova putovanja su stoga znatno kraća. Za njih su dobra i mnoga ljetnja lovišta velikih mladica, tu još ima dovoljno hrane za njih. Ali izvestan broj mladica ne čini čak ni to već, ostaje i zimi odana svom stalnom skrovištu, ili se tek neznatno pomjere. To je slučaj na mjestima gdje se nalazi veća količina sedri, gdje je veća dubina i gdje se uliva kakav potočić ili riječica. Ove pritoke, koje ljeti rashlađuju glavni tok, zimi čine sasvim suprotno - zagrijevaju ga, jer su njihova izvorišta relativno blizu. Na takvim mjestima se zadržava i znatna količina bijele ribe, te mladica i nema potrebe za zimskom seobom. Ipak, u ovo doba godine sigurno neće jurcati po plićacima, loveći. Mladica sada lovi u dubini vira. Kako to ona radi?
Postavi zasjedu poput geparda, najčešće u blizini kakve sedre, ili se lagano primiče potencijalnom plijenu povremeno se umirujući da je ne osjeti svojom bočnom (lateralnom) linijom. Kad procjeni da je na pogodnom rastojanju za napad, za razliku od štuke (koja munjevito atakuje), mladica brzo potjera ribu, izazivajući kod nje paniku i potrebu da krene ka površini. Tu, pri površini riba je na otvorenom i mladica se tada na nju munjevito ustremljuje i grabi je. Plijen ne proždire na mjestu gdje je uhvaćen, već ga odnosi na skrovito mjesto i tamo ga lagano guta, okrećući ga tako da ga može progutati s glave.
U novembru je veoma teško utvrditi period dana kada mladica lovi. Nešto je lakše ako pada snijeg i nastupe velike hladnoće, međutim novembar je najčešće mjesec nestabilnih vremenskih prilika. To mladicu nervira jer se u vodi nađu ogromne količine suvog lišća, od čega se sklanja u dublja skrovišta, na zaklonjenija mjesta. Tada uopšte ni ne pomišlja na lov, jer izbjegava da joj vodena struja nanosi lišće na tijelo ili direktno u usta. U takvim uslovima pogoditi dan kad će je glad natjerati da izađe iz zaklona i da našto prezalogaji, jednako je dobitku na lutriji...
Ali kada voda konačno spere svo lišće i ono se dijelom nataloži u tišacima, ona konačno izlazi u pravi lov, jer treba napuniti presahlu trbušinu. Tada najčešće izlazi u lov sredinom dana ili u ranim predvečerjima, prije nego što ledeni dah mraka rastera i ono malo preostale dnevne topline. A kad je novembar kišovit, broj dana za lov mladice je veoma mali, jer je mladica riba koja nikada ne uzima mamac po kiši! Kiša kao da je umrtvljuje. Tada samo, eventualno, doprati mamac dok je ne uplaši silueta ribolovca, ali nikad više od toga. Uzalud tada i ribolovčevo znanje i upornost, tj. - tvrdoglavost.
Kad se novembarske vode zamute mladica je prisiljena da promjeni svoje stanište. Bježeći od zamućenih velikih dubina prilazi obali, naročito na dijelovima toka gdje je obala strmija. Posle dužeg perioda visokog vodostaja, takozvanih “velikih voda”, mladica zna dobro krenuti ako se vodostaj stabilizuje, a voda počne da se bistri i postane “sijera”. Tada, zbog slabije vidljivosti, napada i poneke lošije urađene mamce. Međutim, ako je prije toga napadao snijeg i počeo da se topi, pa se otopljenom vodom zasiti rečni tok, ne treba niti pomišljati na lov ma kako na prvi pogled uslovi za ribolov djelovali primamljujuće. Sve dok ne oteče snježna voda nema lova ovu plemenite grabljivice. Uostalom, tako je i sa većinom drugih vrsta riba. U situacijama da je zbog padanja kiše voda ostala mutna nekoliko dana, što se često zna, takođe, desiti u novembru, treba sačekati da voda opadne od mutne na sijeru. To je vreme kad je najkrupnija mladica izašla u lov. Tada je i najbolji trenutak da se prevari.
U novembru se, takođe, nerijetko dešava da za vrijeme vedrog vremena bijela riba izađe na površinu i “pobira” insekta (midževe). Takvim mjestima se odmah privuče i mladica i iskoristi lov bijele ribe za svoj lov na bijelu ribu. Ovo je veoma bitno znati, jer se mladica na takvim terenima navikla na periode kada se bijela riba hrani, pa tada i nju treba potražiti.
Dakle, još jednom naglašavam - mladica - kao i druge vrste grabljivica, vrlo dobro zna prehrambene navike svog potencijalnog plijena, zna koji su to periodi kada se okupljaju jata bijele ribe i tome prilagođava svoj režim ishrane - lova! U novembru se, u opisanim uslovima, bijela riba najintenzivnije hrani u kasnim poslijepodnevnim i ranim večernjim satima. Mladica koja u to doba dana nije uspjela da ulovi plijen ostaje i nadalje na tim mjestima u potrazi za hranom pa ju je moguće prevariti i u ranim jutarnjim satima. Sve u svemu, novembar je težak mjesec za lov na mladicu, pa je (ako ribolovac može birati) bolje sačekati naredni mjesec kada će se bijela riba potpuno povući u dubinu i u “zavlačke”, lišće potpuno iščeznuti riječnog toka, a mladica izuzetno teško dolaziti do hrane. Vratimo se novembru. Lov se, dakle, u najvećem broju slučajeva odvija sredinom dana. Mladica je vrlo vešta grabljivica i malo je onih koje moraju da sačekaju noć bez plijena. Osim toga, u ovom periodu godine, čim nešto ulovi, povlači se u svoje skrovište, gdje miruje izvjesno vrijeme. Tada ju je iluzorno tražiti na njenoj lovnoj poziciji.
Međutim, najkrupnijim mladicama nije lako doći do pravog zalogaja - do plijena koji će utoliti njihovu glad. Bijela riba se sklonila u korijenje drveća, u rupe na dnu, ispod sedri, a uz to se i rijetko pokreće u potrazi za hranom. Sve ovo dodatno komplikuje život mladici koja nije navikla da dugo traži plijen, i sada maksimalno štedi energiju pritajena na većim dubinama, najčešće pored kakve sedre i čeka najtopliji period dana, kad će bijela riba konačno krenuti u potragu za hranom. To je idealna prilika da i velika mladica konačno zgrabi zalogaj prema svojoj mjeri, posle čega miruje nekoliko dana. Manji komadi, težine do 5 kg, još se zadržavaju na mjestima gdje dubina ne prelazi 2 metra. Tu one pronalaze peševe, lipljene... Ali da ne zaboravim: ukoliko primjetite mladicu da na njenom lovnom području vrijeba plijen, nemojte nikako zabacivati mamac u njenu neposrednu blizinu, ili još gore, navlačiti joj ga pravo u usta! Ako mamac ide prema njoj odmah će posumnjati i pobjeći. Mamac joj treba servirati podalje, povlačiti joj ga sa strane, ivicom njenog vidnog polja, a to je po bistroj vodi razdaljina od 4-6 m. Ne oklevajte da joj mamac provučete skroz iza leđa - ona voli da pravi nagle zaokrete, naročito ako joj mamac beži iz vodnog polja. Tada, ako je iole raspoložena za lov, naglo se okreće i juri direktno na mamac i žestoko ga grabi. U takvim trenucima je veoma važno da ribolovac bude pribran i ostane skriven. Ovo je jedna od najkorisnijih navika, tj. osobina pravih mladičara.
Slavko Čamber
