Nekim psima se iz nekih razloga odsjeca rep. Tu operaciju možemo izvesti odjednom, a možemo olakšati psu, pa mu devet mjeseci rezati po komad (da ga manje boli).
Politika zabrane testiranja doživjela je svoj vrhunac. Prvobitna ideja je bila smanjiti troškove ekipa i to je dokaz da je put u pakao popločan dobrim namjerama. Sada je Formula 1 dosla do ulaska u taj pakao i put povratka će biti vrlo bolan.
Imamo čuvene i manje čuvene staze koje su u financijskim problemima. 3-4 institucionalna testiranja su potpuni promašaj i ukazuju na loš smjer u kojem cijeli cirkus ide. Zabrana razvoja tijekom sezone je naličje te medalje koja više nije ni brončana, već željezna ozbiljno nagrižena korozijom. Istina je da Ferrari ima tri staze u vlasništvu a druge ekipe nemaju. Ferrari je uložio u te staze i to se smatra investicijom. Force India, Marussia i Caterham nisu došli jer im je skupo. Skupo im je jer umjesto da testiraju na stazama udaljenima nekoliko kilometara od njihovih baza moraju cijeli pogon seliti na nekoliko dana u odredišta koja ima je FIA odredila. Testiranja znače dnevnice, avionske i ostale karte, hotele i što ti ja sve znam. Poput sajamskih gradova u vrijeme sajmova, cijene za vrijeme testiranja lete u nebo.
Nekada su ekipe sa razvojem pojedinog elementa bolida (dok je razvoj bio još dozvoljen) zakupljivali staze na dan-dva, i sami u tišini testirale. Zakup staze nije neki veliki novac. Rezultiralo je to inovacijama, u istoj sezoni su pobjedjivali bolidi sa 6 kotača ili ventilatorima u repu, krilcima za ground efekt...
Utrke su bile zanimljive, netko bi uvijek dominirao, ali kruha je bilo za sve. Turistička industrija u okolici staza se razvijala jer je pronašla interes u F1 cirkusu, snižavala cijene smještaja i ugostiteljstva kako bi privukla ekipe. Zadnji izdanak tog vremena bila je momčad Stewart GP (danasnji Red Bull) koja je u roku od tri godine došla do prve i jedine pobjede. Bodove su osvajali već i u prvoj sezoni (kada su bodove dobivali prvih 6 u plasmanu). Čak je i jedan Super Aguri osvajao bodove. Politika kvazi-štednje otjerala je velike (BMW, Toyota), tri nove momčadi se u 3-4 sezone nisu uspjele domoći više od 2 boda (Marussia, Caterham i pokojni HRT). Očito je da priča ne funkcionira.
Male momčadi su u vremenima dozvoljenih testiranja bile solidne i znale su zablistati (Jordan GP) ili osvajati solidne bodove (Sauber). Vettel je svoju prvu pobjedu ostvario u slabasnom Toro Rossu (nasljedniku Minardija) jer su znali da im bolid izvrsno funkcionira u uvjetima niskog downforcea.
Danasnja politika svake godine izbacuje jednu dominantnu momčad, koja "pogodi" bolid i nakon 5-6 utrka sezona postaje dosadna. Mrzitelji Ferrarija mogu imati argument da je Formula 1 bila dosadna u vrijeme Michaela, ali poslovni podaci pokazuju da se tada u cijelom sustavu okretala najveća lova.
Marussija, Caterham, Sauber i Force Indija duguju za agregate čija se cijena penje na 500.000 €/kom. Nekada su proizvođači motora bili zainteresirani za F1 i davali su motore besplatno, upravo zbog mogucnosti razvoja. Politika rigidne štednje dovela je Formulu 1 u poziciju Grcke.
Testiranje koje je obvezno nije testiranje.
Testiranje kojem četvrtina grida ne može pristupiti nije testiranje.
Ako je ideja da se ekipe utrkuju, svođenje grida na 5 platežno sposobnih momčadi na gridu definitivno jamči da će svi osvajati bodove. Ali to nije F1, to je sranje
Paolo Beneteau
